Kormofite – Cormophyta Cormobionta – (grč. ϰορμός - kormos = panj, deblo +φυτόν - fiton = biljka) ili stablašice su višećelijske biljke čije je tijelo, za razliku od talofita ili steljnjača, diferencirano na korijen i izdanak sa stablom i (obično) listovima. Kako imaju i provodne sudove, nazivaju se i biljke cjevnjače (Plantae vasculares ili Tracheophyta). Tipske kormofite su ukupnom građom spolnih i nespolnih organa za razmnožavanje prilagođene životu na kopnu. Samo su neke grupe sekundarno evoluirale ka prilagodbama na život u vodenoj sredini, kao što su vodene papratnjače (Marsileaceae), a među skrivenosjemenjačama, primjerice, porodica lopoča (Nymphaeaceae), žabovlatke (Callitrichaceae), žabogrizi ili vodarke (Hydrocharitaceae) ili pojedine vrste iz ostalih porodica, npr. vodeni ljutić (Ranunculus aquatilis).
Pravi kormus imaju paprati, golosjemenjače i skrivenosjemenjače. Međutim, u ranijim klasifikacijama biljnoga svijeta, u taksonomsku skupinu stablašica su uključivne i mahovine. Iako je njihovo vegetativno tijelo nediferenciran ili slabo diferenciran talus, koji nema korijena (već je za podlogu pričvršćena nitastim rizoidima), mahovine su, zbog višećelijskih spolnih i nespolnih rasplodnih organa i metageneze, svrstane, kao pododjeljak (Bryophyta), zajedno s pododjeljkom papratnjača (Pteridophyta). Prema nekim autorima, s pododjeljkom golosjemenjača, uvrštavane su u odjeljak arhegonijate, a sve zajedno i odjeljak sjemenjača ili cvjetnica, u skupinu kormofita ili stablašica.[1]
Najstarije kopnene stablašice bile su prapaprati (Psilophytatae). Smatra se da su evoluirale iz srodnika zelenih algâ u paleozoiku, na prijelazu između silura i devona, a izumrle su u paleozoiku. U ukupnom biljnom pokrovu, skrivenosjemenjače su danas su najbrojnija skupina kormofita.
Kada je riječ o sistematskoj klasifikaciji, kao i kod talofita, u ovoj oblasti i za kormofite postoji široko neslaganje većine botaničara. Jedna od popularnijih podjela je sljedeća:
Kormofite – Cormophyta Cormobionta – (grč. ϰορμός - kormos = panj, deblo +φυτόν - fiton = biljka) ili stablašice su višećelijske biljke čije je tijelo, za razliku od talofita ili steljnjača, diferencirano na korijen i izdanak sa stablom i (obično) listovima. Kako imaju i provodne sudove, nazivaju se i biljke cjevnjače (Plantae vasculares ili Tracheophyta). Tipske kormofite su ukupnom građom spolnih i nespolnih organa za razmnožavanje prilagođene životu na kopnu. Samo su neke grupe sekundarno evoluirale ka prilagodbama na život u vodenoj sredini, kao što su vodene papratnjače (Marsileaceae), a među skrivenosjemenjačama, primjerice, porodica lopoča (Nymphaeaceae), žabovlatke (Callitrichaceae), žabogrizi ili vodarke (Hydrocharitaceae) ili pojedine vrste iz ostalih porodica, npr. vodeni ljutić (Ranunculus aquatilis).
Pravi kormus imaju paprati, golosjemenjače i skrivenosjemenjače. Međutim, u ranijim klasifikacijama biljnoga svijeta, u taksonomsku skupinu stablašica su uključivne i mahovine. Iako je njihovo vegetativno tijelo nediferenciran ili slabo diferenciran talus, koji nema korijena (već je za podlogu pričvršćena nitastim rizoidima), mahovine su, zbog višećelijskih spolnih i nespolnih rasplodnih organa i metageneze, svrstane, kao pododjeljak (Bryophyta), zajedno s pododjeljkom papratnjača (Pteridophyta). Prema nekim autorima, s pododjeljkom golosjemenjača, uvrštavane su u odjeljak arhegonijate, a sve zajedno i odjeljak sjemenjača ili cvjetnica, u skupinu kormofita ili stablašica.
Najstarije kopnene stablašice bile su prapaprati (Psilophytatae). Smatra se da su evoluirale iz srodnika zelenih algâ u paleozoiku, na prijelazu između silura i devona, a izumrle su u paleozoiku. U ukupnom biljnom pokrovu, skrivenosjemenjače su danas su najbrojnija skupina kormofita.
