Pasiflora (Kristov cvijet; lat. Passiflora) je rod iz porodice Passifloraceae. Ovaj je rod dao ime cijeloj obitelji Passifloraceae. Cvjetovi donekle podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome nazvana passio: patnja + lat. flos, genitiv floris: cvijet. Španjolski su je osvajači donijeli u Europu početkom 17 stoljeća.
Pasiflora je višegodišnja penjačica podrijetlom iz Južne Amerike. Može narasti i do 8 metara.
Za uspješan uzgoj ove biljke u sobi treba imati na umu da pasiflora zahtijeva ne samo mnogo svjetla nego i sunca, te da mora rasti na zračnom mjestu. Budući da ima duge vitice, najčešće se držači postavljaju ukrug. Vitice i izdanci podrezuju se u proljeće. Ako uopće ne procvatu, treba odrezati glavni izdanak iznad 4 ili 6 lista. Grane koje izrastu iz glavne stabljike treba opet podrezati iznad 2 do 3 lista, jer pasiflora cvate isključivo na rodnoj grančici. Cvate od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su mirisni promjera 5-8 cm, latice su blijedo ljubičaste, a iz njihove baze izrasta niz nitastih ružičastih do purpurnih članova krunice, tako da se čini da su latice dvovrsne.
Plodovi su jajolike bobe s mnogo sjemenki. Dozrijevaju krajem ljeta i u ranu jesen. Plodovi su bogati vitaminom C, kalcijem i željezom.
Pasiflora ima dugu tradiciju kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički indijanci smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.
Najpoznatije vrste kojima se plodovi poznati pod imenom granadilja (granadilla) i marakuja (maracuja) koriste za jelo su: Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis, Passiflora ligularis, kao ukrasna se uzgaja Passiflora caerulea, a Passiflora incarnata je ljekovita.
Postoji 559 priznatih vrsta[1], i znatan broj onih čiji status još nije riješen, odnosno još nije ustanovljeno čine li posebnu vrstu ili su sinonim neke druge.
Sinonimi:
Za rod Hollrungia K.Schum. ne postoji jedinstveno znanstveničko stajalište je li ovaj rod treba smatrati istovjetnim rodu Passiflora ili je samostalni rod.
Iz ovog roda 27 je vrsta svrstano u IUCN-ov popis ugroženih vrsta.[2]
Pasiflora (Kristov cvijet; lat. Passiflora) je rod iz porodice Passifloraceae. Ovaj je rod dao ime cijeloj obitelji Passifloraceae. Cvjetovi donekle podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome nazvana passio: patnja + lat. flos, genitiv floris: cvijet. Španjolski su je osvajači donijeli u Europu početkom 17 stoljeća.
Pasiflora je višegodišnja penjačica podrijetlom iz Južne Amerike. Može narasti i do 8 metara.
Za uspješan uzgoj ove biljke u sobi treba imati na umu da pasiflora zahtijeva ne samo mnogo svjetla nego i sunca, te da mora rasti na zračnom mjestu. Budući da ima duge vitice, najčešće se držači postavljaju ukrug. Vitice i izdanci podrezuju se u proljeće. Ako uopće ne procvatu, treba odrezati glavni izdanak iznad 4 ili 6 lista. Grane koje izrastu iz glavne stabljike treba opet podrezati iznad 2 do 3 lista, jer pasiflora cvate isključivo na rodnoj grančici. Cvate od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su mirisni promjera 5-8 cm, latice su blijedo ljubičaste, a iz njihove baze izrasta niz nitastih ružičastih do purpurnih članova krunice, tako da se čini da su latice dvovrsne.
Plodovi su jajolike bobe s mnogo sjemenki. Dozrijevaju krajem ljeta i u ranu jesen. Plodovi su bogati vitaminom C, kalcijem i željezom.
Pasiflora ima dugu tradiciju kao ljekovita biljka. Stari južnoamerički indijanci smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.
Najpoznatije vrste kojima se plodovi poznati pod imenom granadilja (granadilla) i marakuja (maracuja) koriste za jelo su: Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis, Passiflora ligularis, kao ukrasna se uzgaja Passiflora caerulea, a Passiflora incarnata je ljekovita.
