Caryophyllaceae jest porodica karanfila koja pripada relativno velikoj grupi eudikotiledonskih cvjetnica.[1][2] Uključena je u dikotiledonski red Carophyllales APG III sistema, skupa sa još 33 porodice, među kojima su: Amaranthaceae, Cactaceae i Polygonaceae.[3] Obuhvata 86 rodova i približno 2.200 vrsta.[4]
Ova šarolika porodica pretežno zeljastih biljaka najšire je predstavljena u vegetaciji umjerenih klimatskih područja, uz nekoliko vrsta koje rastu na tropskim planinama. Neki od poznatijih članova jesu: karanfili (rod Dianthus – crveni karanfil, Lychnis i Silene). Mnoge vrste se uzgajaju kao ukrasne biljke, a neke su vrste široko rasprostranjene sjemenjače. Većina vrsta raste u Mediteranu i pograničnim regijama Evrope i Azije. Broj rodova i vrsta na južnoj hemisferi prilično je mali. Na Antarktiku uspijeva perlasti karanfil (Colobanthus quitensis), svjetski najjužnija dikotiledona biljka, koja je jedna od samo dvije cvjetnice koje se mogu naći na Antarktiku.[5]
Unatoč svojoj veličini i pomalo sumnjivim međusobnim odnosima, pripadnici ove porodice su prilično jedinstveno građeni i lahko prepoznatljivi. To su najčešće zeljaste biljke, rijetko polugrmovi ili grmovi, obično sa nasuprotnim, rijetko uvojito raspoređenim listovima. Većina su zeljaste jednogodišnje ili višegodišnje biljke, čiji nadzemni organi svake godine izumiru. Nekoliko vrsta su grmovi ili mala stabla, kao što su neka vrste roda Acanthophyllum.[6]
Većina karanfila nisu sukulentni, što znači da nemaju mesnatu stabljiku i/ili listove. Čvorovi ili koljenca na stabljici su nabubreni pa su uočljivo deblji od stabljike. Listovi su skoro uvijek nasuprotni, rijetko u navojitom rasporedu. Zalisci su cjeloviti, petiolatni, a često i nedostaju. Ovi sporedni listići nisu plaštoliko oblikovani.
Cvjetovi su pravilni, zrakasto simetrični, najčešće dvospolni. Periant (ocvijeće) je obično dvojno, sastavljeno od čašice sa 5, rjeđe 6 ili 4 lapa, i krunice (vjenčića) sa 5, rjeđe 4 slobodne latice. Imaju 10 ili manje prašnika, a tučak je jednostruk sa nadraslom plodnicom, koja se obično razvija u plod tobolac, rjeđe u bobu.
Hermafroditni cvjetovi su vršni, pojedinačni ili razgranati ili u račvastim cimama. Cvast je obično dihazijska, barem u nižim dijelovima, što znači da u središnjoj osi svake peteljke (glavne cvijetne stabljike) raste terminalni cvijet u cimi, a dvije nove jednostruke grane niču na svakoj strani i ispod prvog cvijeta. Ako je terminalno cvijeće odsutno, onda to može dovesti do monohazijske, odnosno jednokarpne cime sa jednim cvijetom na svakoj osi ocvijeća. U ekstremnom slučaju, to dovodi do izrastanja jednog cvijeta, kao što je u rodovima Githago ili Arenaria. Cvjetovi su cjeloviti i uglavnom sa pet latica i pet čašičnih listića, samo ponekad sa četiri latice.
Čašićni listići mogu biti međusobno slobodni ili spojeni. Latice su cjelovite, resnate ili duboko usječene. Tučak može biti cilindrično napuhan, kao u rodu Silene. Broj prašnika je 5 ili 10 (rjeđe četiri ili osam), a uglavnom su izomerni sa cvijetnim omotačem. Natcvjetna plodnica sadrži 2-5 plodnih listića i sinkarpna je, što znči da su plodni listići spojeni u jedinstven jajnik. Jajnik ima jednu komoru i sadrži nekoliko sjemenki.[7][8][9][10][11][12]
Danas se Amaranthaceae i Caryophyllaceae smatraju sestrinskim grupama, što podrazumijeva blisku srodnost. Nekada su Caryophyllaceae smatrane sestrinskom porodicom svih preostalih članova podreda Caryophyllineae, jer imaju pigment antocijan, a ne betalain. Međutim, kladističke analize ukazuju da su Caryophyllaceae evoluirale od predaka koji su sadržavali betalain, označavajući betalain kao tačnu sinapomorfiju podreda.[13]
Karanfili (Magnoliatae, Dicotyledoneae) obuhvataju oko 85 rodova s više od 2000 vrsta.
Ova porodica se uobičajeno dijeli u tri potporodice:
Posljednja potporodica je parafiletska grana koja ima priličan broj primitivnih članova ove porodice i nije usko vezana, ali jednostavno je zadržala mnoge pleziomorfne osobine. Umjesto kao potporodice, rodovi Corrigiola Telephium tretiraju se kao incertae Sedis, ali se čini da Corrigioleae i Alsinoideae, s druge strane, čine dva različita kladusa, što je možda manje pogrešno nego da su rodovi. Konačno, Silenoideae se javljaju kao monofiletske barem u većini slučajeva, iako je neki od taksona preseljen u Alsinoideae. Može biti da će se ime Caryophylloideae upotrebljavati za izmijenjena razgraničenja.[14] Međutim, poteškoće u sistematizaciji karanfila proizilaze i iz raširene pojave hibridizacije između mnogih članova ove porodice, posebno u kombinaciji Silenoideae / Caryophylloideae, gdje su neke od predačkih loza vrlo komplicirane i nisu lahko čitljive za kladističke analize.[15]
|author= (pomoć) Caryophyllaceae jest porodica karanfila koja pripada relativno velikoj grupi eudikotiledonskih cvjetnica. Uključena je u dikotiledonski red Carophyllales APG III sistema, skupa sa još 33 porodice, među kojima su: Amaranthaceae, Cactaceae i Polygonaceae. Obuhvata 86 rodova i približno 2.200 vrsta.
Ova šarolika porodica pretežno zeljastih biljaka najšire je predstavljena u vegetaciji umjerenih klimatskih područja, uz nekoliko vrsta koje rastu na tropskim planinama. Neki od poznatijih članova jesu: karanfili (rod Dianthus – crveni karanfil, Lychnis i Silene). Mnoge vrste se uzgajaju kao ukrasne biljke, a neke su vrste široko rasprostranjene sjemenjače. Većina vrsta raste u Mediteranu i pograničnim regijama Evrope i Azije. Broj rodova i vrsta na južnoj hemisferi prilično je mali. Na Antarktiku uspijeva perlasti karanfil (Colobanthus quitensis), svjetski najjužnija dikotiledona biljka, koja je jedna od samo dvije cvjetnice koje se mogu naći na Antarktiku.
