Bivalvia – u prošlim stoljećima označavane i kao Lamellibranchiata i Pelecypoda, a na bosanskom jeziku školjke ili školjkaši – razred morskih I slatkovodnih mehkušaca koji imaju bočno spljošteno tijelo u oklopu koji se sastoji od dva zglobna dijela. Bivalvia kao grupa nemaju glavu i nedostaju im uobičajeni organi mehkušaca, poput radule i odontofora. Uključuju školjke, ostrige, krape i brojne druge porodice koje žive u slanoj vodi, kao i određeni broj porodica slatkovodnih mehkušaca. Većina je se hrami filtracijom hranjivih čestica iz vodenog okruženja. Škrge su evoluirale u ktenidije, specijalizirane organe za ishranu i disanje. Većina školjkaša se zadržava u sedimentima, gdje su relativno sigurni od predatora. Ostali leže na morskom dnu ili se pričvršćuju na stijene ili druge tvrde površine. Neke školjke, kao što su skute i ljuskaste, mogu plivati. Brodski crvi prodiru u drvo, glinu ili kamen i žive unutar ovih supstrata.[1]
Životinjska školjka bivalvija sastoji se od kalcij-karbonata, u dva, obično slična dijela koja se nazivaju valve. Oni se spajaju duž jednog ruba (zglobna linija) fleksibilnim ligamentom koji je obično u kombinaciji sa isprepletanim "zubima" na svakoj od valve, tvoreći šarku (“baglamu”). Ovakav raspored omogućava da se školjka otvori i zatvori bez odvajanja dviju polovina. Školjka je tipično dvostrano (bilateralno) simetrična, sa šarkama u sagitalnoj ravni. Veličine ljuske odraslih ljuštura variraju, zavisno od grufe, od milimetra do preko metra, ali većina vrsta ne prelazi 10 cm.[2]
Školjke su odavno dio prehrane obalne i priobalne ljudske populacije. Ostrige su uzgajane i u ribnjacima starih Rimljana, a marikultura je u novije vreme postala važan izvor školjki za hranu. Suvremeno poznavanje reprodukcijskih ciklusa mehkušaca dovelo je do razvoja mrijestilišta i novih tehnika marikulture. Bolje razumijevanje potencijalnog trovanja školjkama uzimanjem sirovih ili nekuhanih školjki dovelo je do boljeg skladištenja i prerade. Biserne ostrige (zajedničko ime dvije vrlo različite porodice u slanoj i slatkoj vodi) su najčešći izvor prirodnih bisera. Valve školjki koriste se u zanatskim radovima, te za proizvodnji nakita i dugmadi. Također su koristne i kao biosenzori, indikatori u biokontroli zagađenja.
U fosilnim zapisima, bivalve se pojavljuje prvi put u kambriju, prije više od 500 miliona godina. Ukupni broj poznatih živih vrsta je oko 9.200. Svrstavaju se u okviru 1.260 rodova i 106 porodica. Morski školjkaši (uključujući bočatnu vodu i estuarijske vrste) predstavljaju oko 8.000 vrsta, kombiniranih u četiri potklase i 99 porodica s 1.100 rodova. Najveće današnje morske porodice su Veneridae, s više od 680 vrsta i Tellinidae i Lucinidae, od kojih svaka ima preko 500 vrsta. Slatkovodne školjke uključuju sedam porodica, od kojih je najveća Unionidae, sa oko 700 vrsta.[3][4][5]
Većina školjkaša je razdvojenih spolova a oplodnja je vanjska. Prijenos očinske mtDNK kod školjkaša redovna je pojava, za razliku od ostalih organizama.
Maksimalna veličina odraslih postojećih vrsta školjki kreće se od 0,52 mm u Condylonucula maya,[6] do dužine od 1.532 mm kod Kuphus polythalamia, izduženog "brodskog crva".[7] Međutim, vrsta koja se obično smatra najvećom živom školjkom je divovska školjka Tridacna gigas, koja može narasti do dužine od oko 1.200 mm i težine veća od 200 kg.[8] Najveća poznata izumrla školjka je iz roda Platyceramus čiji su fosili bili dugi i do 3.000 mm.[9]
U svom traktatu iz 2010. godine Compendium of Bivalves, Markus Huber daje ukupan broj živih vrsta školjkaša oko 9.200 u 106 porodica.[10] Huber navodi broj 20.000 živih vrsta, a da neke, koje se često susreće u literaturi, nije moguće provjeriti i prikazuje sljedeću tabelu radi ilustracije poznate raznolikosti:
). 17 (1): 12–13. Arhivirano s originala, 2012-08-07. Bivalvia – u prošlim stoljećima označavane i kao Lamellibranchiata i Pelecypoda, a na bosanskom jeziku školjke ili školjkaši – razred morskih I slatkovodnih mehkušaca koji imaju bočno spljošteno tijelo u oklopu koji se sastoji od dva zglobna dijela. Bivalvia kao grupa nemaju glavu i nedostaju im uobičajeni organi mehkušaca, poput radule i odontofora. Uključuju školjke, ostrige, krape i brojne druge porodice koje žive u slanoj vodi, kao i određeni broj porodica slatkovodnih mehkušaca. Većina je se hrami filtracijom hranjivih čestica iz vodenog okruženja. Škrge su evoluirale u ktenidije, specijalizirane organe za ishranu i disanje. Većina školjkaša se zadržava u sedimentima, gdje su relativno sigurni od predatora. Ostali leže na morskom dnu ili se pričvršćuju na stijene ili druge tvrde površine. Neke školjke, kao što su skute i ljuskaste, mogu plivati. Brodski crvi prodiru u drvo, glinu ili kamen i žive unutar ovih supstrata.
Životinjska školjka bivalvija sastoji se od kalcij-karbonata, u dva, obično slična dijela koja se nazivaju valve. Oni se spajaju duž jednog ruba (zglobna linija) fleksibilnim ligamentom koji je obično u kombinaciji sa isprepletanim "zubima" na svakoj od valve, tvoreći šarku (“baglamu”). Ovakav raspored omogućava da se školjka otvori i zatvori bez odvajanja dviju polovina. Školjka je tipično dvostrano (bilateralno) simetrična, sa šarkama u sagitalnoj ravni. Veličine ljuske odraslih ljuštura variraju, zavisno od grufe, od milimetra do preko metra, ali većina vrsta ne prelazi 10 cm.
Školjke su odavno dio prehrane obalne i priobalne ljudske populacije. Ostrige su uzgajane i u ribnjacima starih Rimljana, a marikultura je u novije vreme postala važan izvor školjki za hranu. Suvremeno poznavanje reprodukcijskih ciklusa mehkušaca dovelo je do razvoja mrijestilišta i novih tehnika marikulture. Bolje razumijevanje potencijalnog trovanja školjkama uzimanjem sirovih ili nekuhanih školjki dovelo je do boljeg skladištenja i prerade. Biserne ostrige (zajedničko ime dvije vrlo različite porodice u slanoj i slatkoj vodi) su najčešći izvor prirodnih bisera. Valve školjki koriste se u zanatskim radovima, te za proizvodnji nakita i dugmadi. Također su koristne i kao biosenzori, indikatori u biokontroli zagađenja.
U fosilnim zapisima, bivalve se pojavljuje prvi put u kambriju, prije više od 500 miliona godina. Ukupni broj poznatih živih vrsta je oko 9.200. Svrstavaju se u okviru 1.260 rodova i 106 porodica. Morski školjkaši (uključujući bočatnu vodu i estuarijske vrste) predstavljaju oko 8.000 vrsta, kombiniranih u četiri potklase i 99 porodica s 1.100 rodova. Najveće današnje morske porodice su Veneridae, s više od 680 vrsta i Tellinidae i Lucinidae, od kojih svaka ima preko 500 vrsta. Slatkovodne školjke uključuju sedam porodica, od kojih je najveća Unionidae, sa oko 700 vrsta.
Većina školjkaša je razdvojenih spolova a oplodnja je vanjska. Prijenos očinske mtDNK kod školjkaša redovna je pojava, za razliku od ostalih organizama.
